Svjedoci smo čudnih vremena. Toliko je znanstvenih istraživanja, primjera iz prakse i pojedinačnih slučajeva pokazalo koliko je važno vježbati i kretati se da bismo čuvali ili vratili svoje zdravlje, a s toliko smo se nelogičnosti susreli u zadnjih godinu dana u kojima je ‘ostati zdrav’ jedan od najvažnijih imperativa.
Jedna od njih je ‘sport na čekanju’ – dani bez treniga za brojne vježbače, sportaše, djecu i mlade koji uživaju, igraju se, uče, druže se, rade nešto korisno za sebe i svoje tijelo i zbog toga se dobro osjećaju. Međutim, dvorane i sportske terene zamijenili su dnevni boravci, terase, dvorišta ili igrališta pored kuće i razni ekrani za one koji su imali sreće da treniraju takav sport koji se može ‘zamjenski’ trenirati. Dugo je trajalo. Mnoga su slova ispisana u pokušajima uvjeravanja nadležnih da se djeci i mladima vrati sport i mogućnost redovitih treninga. Trajalo je, no s dolaskom ljepših dana i mladim je sportašima, njihovim roditeljima i rekreativnim vježbačima konačno ‘osunčanilo’ – ponovno je dozvoljeno trenirati. No, kad se slegne slavljenička pompa i splasne početni entuzijazam, ostaje pomalo gruba realnost.
Sportaša je na terenima manje. Neki su ostali u međuprostoru nekih drugačijih izbora – iskusivši život bez sporta, blagodati novih tehnlogija, kasnijeg odlaska na počinak, kasnijeg buđenja, veće količine vremena za druge aktivnosti koje su ranije zbog sporta zanemarivali..probali su neki drugačiji životni stil, uspjeli danima bez sporta dati neke drugačije sadržaje i – svidjelo im se. Motivacijska je klackalica prevagnula je na drugu stranu. Čija je to odgovornost? Dio je mladih sportaša zbog same pubertetske dobi bio u riziku od odustajanja, a covid organizacija života samo je ubrzala proces. Oprostili su se i neki vrhunski sportaši umorni od neizvjesnog iščekivanja velikih natjecanja kojih ima pa nema, tužni zbog nedovršenog i produljenog olimpijskog ciklusa, korona je poremetila mnoge planove. Sigurno smo izgubili mnoge sportaše koji su mogli još puno dati sebi i sportu i to se vjerojatno ne bi još desilo da nije bilo ovako. Dobar dio njih se ipak vratio u svoje bazene, na svoje terene, među svoje rekvizite i prijatelje..no povratak nije lagan. Treba sve uskladiti ispočetka, sport, školu..
Malobrojni su nastavili gdje su stali, no pauza se osjeti. Osjeća je tijelo, osjeća je i um. Teško se prilagoditi na sve ispočetka, unutarnja pobuna poziva zdrav razum na traženje smisla. ‘Zašto to radimo?’, pita tijelo. ‘Zato što to volimo’, kaže um. ‘Teško je’, kaže tijelo. ‘I prije je bilo’, kaže um. ‘Gdje ćemo se natjecati, pametnjakoviću?’, kaže tijelo. ‘Ne znam’, kaže um. ‘Neda mi se, umoran sam, glupo je ovako’, kaže tijelo. ‘Tvoj sport je dio tebe, to si ti’, kaže um. I tako u krug. Mnoge sportaše muče slična pitanja, teško se motivirati. Mnogi su se i veliki i mali umorili od ove čudne situacije i izgubili uobičajeni elan. U sportu bez prave motivacije nema napretka, nema rezultata, nema nadmetanja, nema uživanja. Zaista, čudno je i nije lako, ali mi smo ljudi jaka bića. Sazdani smo od čvrstog materijala i možemo podnjeti čuda, mnogo više no što nam se čini da možemo. Teško je, ali proći će. Sve prođe i ovo će proći. Do tada, pokušajmo u svakom treningu, u svakom danu naći jedan razlog za zadovoljstvo koji nas potiče da dođemo opet i trenirajmo biti čvrsti.
Prof. dr. sc. Renata Barić, sportski psiholog,
Olimp- centar za sportsku psihologiju Zagreb
https://m.facebook.com/Olimp.psihologijasporta/