Miro Žeravica: Najveći izazov je pobijediti samog sebe i izvući maksimum iz kombinacije glava/tijelo!

G. Žeravica, zahvaljujemo Vam što ste pronašli vremena za razgovor s nama. Iskoristit ćemo priliku da Vas malo pobliže predstavimo plivačkoj i ostaloj javnosti. 

Mi Vas znamo, uz Gordana Kožulja, Marka Strahiju i Tomislava Karla, kao jednog od najbržih hrvatskih leđaša, ali i kao jednog od rijetkih osvajača medalja na europskim prvenstvima. Za one koji Vas možda malo manje znaju navest ćemo samo neke od Vaših profesionalnih uspjeha: Europski prvak na 50 leđno (25m), hrvatski reprezentativac od 1992. do 2002., trener u PK Sisak, trener u HAPK Mladost, trener Hrvatske reprezentacije, glavni tehnički trener (trener elitne/najbolje grupe) u Berlinskom nacionalnom centru…

Nakon ovakvog uvoda moramo ustanoviti da ste nanizali puno i sportskih i profesionalnih uspjeha. Molim Vas da nam izdvojite one Vama osobno najdraže.

Pa, naravno, zlato na europskom prvenstvu u malim bazenima u Lisabonu na 50m leđno i srebro u štafeti 4x50sl 1996/Rostock ESC.

U Vašoj bogatoj karijeri, sigurno ste imali puno uspješnih, ali i nekih izazovnih i teških trenutaka.

Da,  bilo je par “odustajanja”, prvenstveno zbog nedostatka uvjeta i financija, a također tu je bilo i vrijeme za služenje vojnog roka 1994./1995. Iako moram naglasiti da je najveći izazov bio pobijediti samog sebe i izvući maksimum iz kombinacije glava/tijelo.

Možete li nam više reći o počecima Vaše plivačke karijere. Kada ste se počeli baviti plivanjem? Kada ste shvatili da su pred Vama veliki rezultati ?

Plivati sam počeo 1978.g nakon obaveznog testiranja koje se provodilo u 1. i 2. razredu osnovne škole. Moja škola je spadala pod Mornarov dio grada i oni su procijenili da sam dovoljno talentiran da nastavim s plivanjem.

Teško mi je točno odrediti trenutak, ali mislim da je to bilo 1992 u Espoo-u u Finskoj, gdje se održavalo Europsko prvenstvu u sprintu (kasnije je to postalo Europsko prvenstvo u malim bazenima). Na tom sam natjecanju ušao u finale na 50 leđno i plivao utrku s najbržim leđašima Europe, ali i svijeta. Pobjednik utrke na 50 leđno i 100 mješovito, Finac Jani Sievinen, bio je jedan od najboljih leđaša i plivača mješovitom stilom, čiji je svjetski rekord na 200 mješovito skinuo jedan od najvećih plivača svih vremena, neponovljivi Michale Phelps.

Smatrate li kako je za Vašu plivačku karijeru od veće važnosti bio talent i fizičke predispozicije ili pak, radne navike u kombinaciji s kvalitetnim treninzima? Koji je omjer i savršena kombinacija koja je rezultirala svime što ste postigli?

U mojem je slučaju presudan bio talent, fizičke predispozicije i ambiciozna glava. Kvalitetan rad je naravno bio dio bez kojeg ne bih napravio sve što sam napravio.

Recite nam malo o krizama s kojima ste se susretali, neki lošijim fazama. Kako ste se iz njih izvlačili?

Naravno da sam imao kriza i loših faza, to se uostalom događa svim sportašima i te su krize i loše faze neizostavan dio sporta. Tu zahvaljujem gradu Splitu i poznatom“ dišpetu“ da sam ustrajao i došao do nekakvih svojih mentalno/fizičkih limita.

Iz današnje perspektive, što biste rekli mladim plivačima kada dođu do nekog platoa? Kako da izdrže krize radi stagnacije, nekih loših rezultata, ali teških treninga?

Mogu ponavljati uvijek iste floskule, vjerovati u sebe i uzdignuti se iz komforne zone i trenirati bolje, jače, pametnije. Ali mislim da se pobjednik rađa; to ili imate ili ne. To se odnosi na radnu etiku (koja mene nije krasila i na “bolesnu” ambiciju koje imam previše) 😂😂

Vidjeli smo kako je jedan od prvih izazova u karijeri je polazak u srednju školu. U koju ste Vi školu išli i kako ste usklađivali sve školske i plivačke obveze?

Moram priznati da s tim nisam imao problema. Završio sam u srednju brodostrojarsku školu gdje su profesori imali sluha za moje izostanke.

Dosta naših plivačica i plivača nakon srednje škole, odlazi na studij u Ameriku. Što biste Vi preporučili plivačima koji razmišljaju i nisu sigurni hoće li se uputiti preko „velike bare“ ili će nastaviti studiranje u Hrvatskoj?

Hm, to su prilično škakljive teme, ali moj je stav da plivači trebaju iskoristiti što im plivanje pruža pa tako i mogućnost školovanja u inozemstvu. Također smatram da bi bilo „fer“ da se nakon završetka školovanja u Americi nastave ozbiljno baviti plivanjem, kako bi na neki način “vratili” dug klubu/gradu koji im je indirektno omogućio to isto školovanje, kroz bazenske uvjete, trenere i sl.

Jedan od ključnih razloga zbog kojega naši plivači odlaze na studij u SAD je puno fleksibilniji sustav i mogućnosti usklađivanja akademskih i plivačkih obveza. U Hrvatskoj takvog sustava nema i samo rijetki uspijevaju uskladiti fakultet i ozbiljno se baviti plivanjem. Može li se to nekako promijeniti?

Ne može! Obrazovni je sustav krut i nefleksibilan, i dok se to ne krene mijenjati, ništa od organiziranog sustava vrhunskog sporta.

Dio ste jedne od najsjajnih hrvatskih plivačkih generacija; plivali ste s Tomislavom Karlom, Mićom Miloševićem, Markom Strahijom, Gordanom Kožuljem, Krešimirom Čačem. Neki su od tih plivača osvajali medalje na europskim (i svjetskim) natjecanjima, neki su se plaisrali u finala. Mislite li da ima neke posebne tajne uspjeha?

Nema tu puno tajni, jednostavno se desila generacija za generacijom talentiranih pojedinaca. Svi smo mi bili posljedica individualnog rada, talenta, stručnosti i sreće. Nikako nekog uspješnog sistema.

Vidjeli smo kako ste u svojoj plivačkoj karijeri ostvarili brojne uspjehe. U kojem ste trenutku ste shvatili i odlučili da je vrijeme za završiti plivačku karijeru?  

Jednostavno više nisam imao motiva dokazivati se, a i kako sam već ranije spomenuo, nisam baš bio “vrhunski” radnik, tako da je s nedostatkom motiva i malom ozljedom leđa odluka da prestanem plivati došla sama od sebe. Uz sve navedeno, sa 30 godina, više nisam bio niti u cvijetu mladosti.

Nakon plivačkih voda bacili ste se u trenerske. Kako je to bilo s druge strane zida?  Koliko Vas ta karijera, nakon one plivačke, ispunjava i koje su Vam ambicije i planovi za dalje na profesionalnom planu?

Ambicije su uvijek iste; napraviti svjetskog rekordera. A plan je izdržati psihički taj cijeli pritisak, jer na moju žalost dosta emotivno radim svoj posao i od toga ne mogu i ne želim pobjeći.

U svojoj ste trenerskoj karijeri trenirali i u hrvatskim klubovima, ali i u inozemnim. Možete li nam navesti, koje su, po Vašem mišljenju, najveće razlike u pristupu treninzima? Gdje vidite da ima mjesta za poboljšanje?

Ne vidim gdje ima mjesta za poboljšanje. Tu smo gdje i pripadamo. Nema to veze s financijama ili uvjetima. Godinama se stvarala ovakva atmosfera, tako da imamo što smo napravili.

Svoju ste plivačku karijeru započeli u Splitu. Kakvi su bili uvjeti kad ste Vi počeli trenirati? ? Znamo da je Split ovog proljeća konačno dobio još jedan natkriveni bazen na Zvončacu.

Jedan od razloga zašto sam plivao samo u malom bazenu je bila nedostupnost velikog bazena čak 8 do 9 mjeseci godišnje. Sada su uvjeti puno bolji nego u većini zemalja, tako da što se samih uvjeta tiče mi smo relativno“ u redu“.

Mislite li da je najveći problem hrvatskog plivanja nedostatak infrastrukture ili odgovarajućeg stručnog kadra, premala baza plivača ili pak nešto drugo?

Već jako dugo nisam bio u hrvatskom plivanju da bih mogao konkretno odgovoriti, ali mislim da je raznolikost ponude aktivnosti za djecu, tj. premala baza jedan od najvećih problema za hrvatsko plivanje. O stručnosti kolega ne želim i ne mogu donositi sud.

Kako Vam današnje plivanje izgleda iz perspektive roditelja? Koliko se cijeli sustav, način treniranja i čitava situacija razlikuju od one kad ste Vi bili u toj dobi i plivačkoj fazi?

Ne razlikuju se previše osim što sada roditelji imaju puno više obaveza i financijski moraju podržavati skoro svako natjecanje, putovanje. Što se tiče same vožnje na i sa bazena, tu je sve ostalo isto. Jedino su se povećali “apetiti” pojedinih roditelja, pa umjesto da budu podrška i servis,  oni su postali i treneri i psiholozi i analitičari i kritičari, a to svakako ne bi smjeli biti.

Koja je Vaša poruka za roditelje? Koliko je važna njihova uloga u plivačkoj priči djece? Što je s granicom između pomoći i podrške bez koje ne može, a s druge strane pritiska i forsiranja djece.

Kao što sam već naveo,  smatram da roditelji trebaju biti servis i bezuvjetna podrška svom djetetu. Mislim da bi svakom roditelju trebalo biti bitnije da je dijete sretno, nego je li plivalo osobni rekord, kako je napravilo okret, ili što će plivati na natjecanju.

Što biste kao bivši vrhunski plivač poručili svim mladim plivačima?  

Plivanje je individualan sport, bez 100% rada, želje, talenta, sreće i stručnosti jednostavno nemate šanse biti broj 1. Međutim iz mog iskustva nije dobro baciti sve karte samo na sport, treba imati i ispušni ventil u vidu dodatnog školovanja, muzike, hobija…

Izbornik