Serijal o uspješnim plivačima koji studiraju u Americi nastavljamo pričom o Matei Sumajstorčić, plivačici zagrebačke Mladosti,  dugoprugašici i  vlasnici dvije B olimpijske norme, koja studira marketing i pliva na University of Cincinnati

 ‘Da ću studirati u Americi znala sam već i prije nego sam krenula u srednju školu. Tada sam odlučila da ću se ozbiljno posvetiti plivanju, a SAD je još uvijek jedina opcija koja omogućava oboje, plivanje i školu’, kaže nam Matea Sumajstorčić, 22-godišnja mladostašica, koja je zahvaljujući dobrim rezultatima na 400, 800 i 1500 slobodno, što joj je specijalnost, uspjela ostvariti punu – akademsku i sportsku stipendiju koja joj pokriva troškove smještaja, školovanja i zdravstvenog osiguranja na University of Cincinnati na kojemu već treću godinu studira marketing. Prošle godine Matea je isplivala i B olimpijske norme na 1500 i 800 m slobodno, pa joj želimo puno sreće i uspjeha u ‘lovu’ na A normu i odlazak u Tokio.

Cijeli proces prijava na fakultete započela je, kaže, u trećem razredu srednje škole na službenoj američkoj stranici za prijave ‘College Swimming’ preko koje je slala uvodne mailove fakultetima koji su je zanimali.

‘Proces biranja fakulteta je bio dosta težak jer nisam znala ništa o studiranju u Americi, a nisam imala opciju fakultete posjetiti osobno. Uglavnom sam se oslanjala na savjete i opise prijatelja koji su tada već bili u Americi. Uz pomoć trenera iz svog zagrebačkog kluba odabrala sam najbolji faks prema onome sto sam bila u mogućnosti saznati od trenerice preko Skype-a. Fokusirala sam se na kvalitetu treninga i rezime same trenerice, a za školu i financije se pobrinuo sam Atletski ured nakon sto sam potpisala službeni ugovor’, opisuje Matea početak svog američkog puta. Jako je teško, kaže, sam prolaziti kroz cijeli taj proces pa svim budućim studentima preporučuje da se detaljno informiraju i savjetuju s nekim tko ima osobno iskustvo prijavljivanja i studiranja u Americi.

‘Znam da danas postoje brojne firme koje nude usluge oko prijava i pregovore s fakultetima, ali smatram da se uz dovoljno želje i posvećenog vremena sve može odraditi i sam. Mnogima je problem i jezik, jer se po prvi put aktivno moraju služiti engleskim, postaviti sva prava pitanja i snaći se u razgovoru s trenerima.  Meni je osobno plivački dio bio jako bitan, tako da su mnoga pitanja bila povezana s time (koliko treniraju, gdje treniraju, kakav je bazen, primjeri treninga, koliko cesto smijem putovati doma zbog reprezentacije, s kim treniram…itd). Naravno tu su bila i pitanja o smještaju i kampusu (gdje ću živjeti, tko će mi biti cimeri, koliki je kampus, da li su mi bazen/teretana/predavanja blizu itd.) Najbitnije od svega je dogovoriti  da ste financijski osigurani i da su vam svi troškovi pokriveni, ostalo se sve može riješiti i kada doputujete u Ameriku’, savjetuje Matea.

Kao najveću prednost studiranja u Americi ističe mogućnost paralelnog studiranja i ozbiljnog treniranja, što je u Hrvatskoj nemoguće, osim na privatnim fakultetima.

Što se, pak, nedostataka tiče, Matea ističe intenzitet i ozbiljnost treninga koji su, po njoj, znatno manji nego u Europi. ‘Također, jedan veliki nedostatak je sto se sve diplome ne prebacuju na Europske standarde školstva. Osobno sam htjela upisati fizikalnu terapiju, ali ta diploma u Hrvatskoj, kao i u dosta europskih zemalja, ne bi vrijedila te s njom ne bih mogla naći zaposlenje u struci’.

Kako usklađuje treninge s fakultetskim obvezama?

‘Obaveze na fakultetu i plivački treninzi su usklađeni sa točnim pravilima. Pravilo svakog fakulteta je da ne smije biti više od 20 sati treninga tjedno, a svaki student je obavezan pohađati 12 sati tjedno učenja u knjižnici te jednom tjedno ići na konzultacije kod akademskog stručnjaka koji mu prati zadaće, ispite i rokove.

Dnevna rutina je prilično jednostavno napravljena i točno po mojim željama jer, a to je isto jedna od prednosti Amerike, osim treninga sve ostalo možete birati kada i koliko dugo želite raditi.

Svako jutro započinjem treningom u 6 sati, zatim idem na doručak u kantinu na kampusu i obično jedno ili dva predavanja, do 12 sati. Poslije ručka idem na rehabilitacijske vježbe nakon kojih slijedi popodnevni trening ili teretana (ovisno o danima i rasporedu koje napravi trener). Nekim danima imam predavanja i u večernjim satima ali uglavnom biram da ostavim poslijepodne slobodno za oporavak, pisanje zadaće, učenje i slobodno vrijeme’.

Kako je treniranje u SAD-u utjecalo na rezultate?

‘ U Americi se uglavnom trenira u yardima, pa 50-metarski bazen zbog toga dosta pati. Osobno se trudim dolaziti u Hrvatsku sto više i na duže periode nakon što škola završi kako bi pokušala vratiti formu i natjecati se za hrvatsku Reprezentaciju što više. Smatram da je plivanje u malom bazenu i plivanje u velikom bazenu poput drugačijeg sporta. Svakako mogu reci da sam ja više za velike bazene!

Što se samih treninga tiče, Amerikanci nisu naviknuti isplivavati na treninzima puno kilometara, raditi na tehnici plivanja i u dubinu analizirati treninge, pulseve i laktate. Radila sam već sa 3 različita trenera visokog kalibra i sa svakim sam imala isto iskustvo. Treninzi su koncipirani vise na „pace“ plivanje, treniranje okreta i fokus na suhim treninzima i snaga u teretani. Osobno vodim veliku bitku sa trenerima da mi promjene malo način treninga i daju mi malo veću kilometražu i malo manji intenzitet, ali kako su timovi u Americi brojčano veliki teško se prilagođavati individualcima’, priča Matea.

foto: Saša Wozdecky

Pitamo je što je najzanimljivije što je naučila na američkim treninzima a što u Hrvatskoj nije radila i koji su novi elementi treninga s kojima se kod nas nije susretala?

‘Ono sto mogu reci da sam naučila u Americi bi definitivno bili startevi i okreti. Amerikanci jako puno rade na detaljima jer mjesta za greške nema puno kad su u pitanju yardi. Također sam naučila pravilno izvoditi dosta vježbi u teretani, a s kojima se kod nas prije nisam susrela’.

Kakve su joj ambicije i ciljevi kad je plivanje u pitanju, što još želi postići?

‘Moja ambicija je uvijek bila otići na Olimpijske Igre, i sve dok god budem profesionalno trenirala to će biti moj glavni cilj. Naravno, uz svaki veliki cilj dolaze i oni manji. U mom slučaju to bi definitivno bilo otplivati rank rezultata koji će me dovesti u finale Europskog prvenstva ili top 12 na Svjetskom prvenstvu’.

Na kraju, upozorava i na ne tako sjajan odnos hrvatskog plivanja prema starijim plivačima.

‘ Hrvatsko plivanje se na žalost uopće ne brine o nama koji smo „preko bare“. Meni se osobno niti kao plivaču a niti studentu uopće ne isplati dolaziti nazad u Hrvatsku, ali to radim čisto iz ljubavi prema plivanju. Kao najbrža seniorka u hrvatskom plivanju već zadnjih par godina imam minimalnu potporu što se tiče financija, priprema, oporavka, interancionalnih natjecanja itd, a to je nešto što je nužno za plivače mojih godina i kalibra kako bi napravila slijedeći korak u svjetskom plivanju. U Americi se i na slabijim faksevima i o puno slabijim plivačima brinu puno bolje. Smatram da naši plivači zbog toga ne vide beneficije ostanka u Hrvatskoj nego odlaze u Ameriku gdje onda ubrzo i odustaju od plivanja zbog drugih i boljih novčanih prilika. Mislim da bi reprezentacija trebala starijim plivačima ponuditi određenu financijsku sigurnost i kvalitetniju brigu, i sigurno bi se mnogi odlučili za povratak nazad i ozbiljnije treniranje’.