Luka Županović: Zbog fakulteta sam nekoliko puta pauzirao s plivanjem, no želja za novim izazovima i druženjem s fantastičnim ljudima uvijek me vraćaju na bazen

 

Serijal o plivačima uspješno demantiraju uvriježenu tezu kako u Hrvatskoj nije moguće ozbiljno se baviti plivanjem i studirati nastavljamo pričom o Luki Županoviću, bivšem ZPK-ovcu, sada plivaču PK Maksimir i uspješnom studentu 6. godine Medicinskog fakulteta

‘Plivanje je izrazito objektivan i surov sport, a plivači koji prođu kroz mlađe dobne skupine i krenu ozbiljno trenirati često su perfekcionisti i teže najboljim mogućim rezultatima u svemu što rade. Iskreno, smatram da je moguće biti vrhunski u više stvari, ali je istovremeno izrazito teško nositi se sa neuspjesima koji su rezultat činjenice da si pretrpan obavezama. Ključnu ulogu u spomenutim situacijama odigravaju treneri koji razumiju problematiku s kojom se mladi sportaš suočava, te ju nastoje pravovremeno i razriješiti’, kaže Luka Županović, još jedan od plivača koji uspješno demantiraju uvriježeni stav da je u Hrvatskoj nemoguće ozbiljno se baviti plivanjem i studiranjem. Župa, kako ga zovu njegovi kolege i prijatelji, uspješni je student 6. godine Medicinskog fakulteta i isto tako uspješni plivač – osvajač brojnih medalja na državnim natjecanjima i prošlogodišnji državni prvak na 50 m delfin i 100m mješovito, a ove godine ćemo ga gledati i na Europskom prvenstvu za koje je isplivao normu na 100m mješovito. Napunio je 24 godine, pliva punih 18, od kojih je većinu proveo u Zagrebačkom plivačkom klubu, a od rujna prošle godine član je PK Maksimir.

Kako usklađuje svoje fakultetske i sportske obveze?

‘Veliki dio plivačke karijere svodi se na balans između školskih i akademskih obaveza te iznimno napornih i zahtjevnih treninga koji su nužni za postizanje vlastitih ciljeva u sportu. Svaki mladi sportaš prolazi kroz period kada mora birati između prioriteta što često rezultira i prestankom aktivnog treniranja, što često i nije rješenje’.

Njemu je, pak, najvažniji faktor u uspješnom povezivanju fakultetskih i plivačkih obaveza bilo dugogodišnje treniranje sa starijim plivačima od kojih je većina postizala zavidne rezultate uz vrlo teške studije. ‘Nije teško bilo prepoznati koliko ulažu truda i kako organiziraju svoje vrijeme, a upravo to je rezultiralo da svi moji klupski kolege danas završavanju vrlo teške fakultete uz godine svakodnevnog treniranja. Poštovanje koje sam osjećao prema njima najviše me motiviralo da slijedim njihove stope, a odgoj koji ti pružaju treneri i stariji plivači s kojima provodiš svaki dan je neprocjenjiv’, ističe.

Odlazak u Ameriku ni njemu, kao ni ostalim plivačima koji su se odlučili za studij medicine, nije bio opcija.

‘Odlazak u SAD na studij otvara vrata mnogim plivačima za nezamjenjiva iskustva, ali i garanciju da će njihovo sveučilište voditi maksimalnu brigu o napretku i uspjesima na sportskom i akademskom planu. Pitanje odlaska u SAD mi je oduvijek bilo interesantno, ali nikada nije predstavljalo veliku dilemu budući da sam htio upisati studij medicine, što je vrlo teško uskladiti sa plivačkim obavezama na američkim sveučilištima’.

Što se, pak, fleksibilnosti i razumijevanja Fakulteta za njegove plivačke obveze tiče, ističe kako je ono, kao i u slučaju ostalih sportaša – minimalno. ‘Toleriranje izostanaka postoji samo na određenim fakultetima. Pojedini profesori su mi tijekom studija izlazili na ruku pri mojim zahtjevima na čemu sam izrazito zahvalan, ali činjenica je da osim minimalnih popuštanja na privatnu zamolbu, odnos između fakultetskog osoblja i mladih sportaša ne postoji na nekoj organiziranoj i značajnijoj razini’.

Nakon upisa na fakultet trenirao je 3-5 puta tjedno uz povremene duže pauze zbog fakultetskih obaveza. No, unatoč tome što je radni dan znatno lakši bez obaveza u vodi, i on i njegovi klupski kolege studenti se uvijek, kaže, vraćaju treniranju u potrazi za nekim novim najboljim rezultatom, ali i druženjem s ljudima zbog kojih su danas tu gdje jesu.

Na pitanje koji bi savjet dao mlađim plivačima koji tek dolaze pred odluku o izboru studija, ističe kako ta odluka mora biti pažljiva, a najvažnije je da su sami sigurni u ono što odluče te da ih okolina podržava, jer je pozitivno i zdravo okruženje osnovni preduvjet za izvanredne rezultate.

‘Treninzi, oporavak i potpuna fokusiranost na cilj često su vrlo teški uz ritam koji postavljaju vrhunski fakulteti, ali definitivno nisu nemogući šte su neki hrvatski plivači i dokazali.

Ja sam osobno oduvijek bio svjestan da su mi akademske obaveze prioritet, ali sam uz dugogodišnje balansiranje između fakulteta i sporta shvatio da mi plivački dio daje dodatnu dimenziju u životu koja u velikoj većini slučajeva pozitivno djeluje na sve čime se bavim. Najbolje rezultate sam postigao na kasnijim godinama studija što najviše pripisujem mentalnoj zrelosti, ali i vrlo stabilnoj psihičkoj komponenti koja  je rezultat jasno posloženih prioriteta i ciljeva. Vrlo je važno usaditi i njegovati potrebu za promišljanjem o vlastitim motivacijama u sportu koji će na kraju većinu mladih plivača izgraditi kao osobe i zato mladi plivači koji se odluče na zahtjevne studije ne bi trebali gledati na trening kao na obavezu, već pronaći sve ono pozitivno što im njihov sport daje, bilo to fizička sprema, društvo ili beskrajan izvor novih izazova’, poručuje.

Na kraju ga, naravno, pitamo za daljnje planove i koju specijalizaciju planira….

‘Za specijalizaciju nakon studija se još nisam odlučio, ali ako bih imao priliku, volio bih nešto blisko sa sportom. Kako svoje stavove o plivanju, ali i o sportu općenito vrlo usko dijelim sa osnivačima PK Maksimir, volio bih sudjelovati u klupskim nastojanjima da se mladim plivačima omoguće svi uvjeti za kvalitetan razvoj. Plivanje mi je strast i siguran sam da ću zauvijek biti negdje blizu, a nadam se da ću imati mogućnosti i za neke nove plivačke izazove’.

Izbornik