Gordan Kožulj: Talent i rad su bitni, ali za svjetski uspjeh ključni su strast i potpuna posvećenost

Odlazak na studij u Ameriku nije za svakog rješenje, niti bi tamo trebali otići po svaku cijenu. Treba ciljati tamo gdje će plivač biti izložen jakoj konkurenciji i kvalitetnoj akademskoj sredini, a u većini američkih fakulteta to zapravo nije tako.

Jedan od najboljih hrvatskih plivača svih vremena, europski i svjetski prvak i rekorder, najbolji promicatelj hrvatskog sporta u svijetu, stipendist i student na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, vlasnik MBA diplome, certificirani projekt menadžer, konzultant, predavač, kolumnist…. i plivački tata. Postoji li zanimljiviji i inspirativniji sugovornik za naš sajt od Gordana Kožulja?

G. Kožulj, jedan ste od najboljih hrvatskih plivača svih vremena, europski, svjetski prvak i rekorder, a nakon plivačke ostvarili ste i izrazito uspješnu profesionalnu karijeru kroz koju se, kao savjetnik u Deloitte-u, ali i kroz razne projekte vrlo često vraćate sportu… Čini se da ste uspjeli iz oba svijeta izvući najbolje i maksimalno iskoristiti sve svoje potencijale i uloženi trud. Jeste li?

-Teško mi je objektivno procijeniti da li sam uspio iz oba svijeta izvući najbolje i maksimalno iskoristiti sve svoje potencijale, ali mogu potvrditi da je uloženo puno truda, kako u plivačku i akademsku karijeru, tako i u trenutnu profesionalnu karijeru.  Pri tome treba imati i malo sreće – kao mornar na jedrilici: jednim dijelom ovisiš o brojnim čimbenicima na koje ne možeš utjecati (kao npr. vjetar, morske struje, valovi), a drugim dijelom o svojim vještinama i trudu. Međutim, što više vještina stekneš i truda uložiš, to više „sreće“ (plovidbe u pravom smjeru) imaš.

Nanizali ste jako puno i sportskih i profesionalnih uspjeha – koji su Vama osobno najdraži, kad ste bili najsretniji i osjećali se najostvarenije?

-U sportskom smislu, izjednačenje svjetskog rekorda u disciplini 200m leđno (u malom bazenu) i obaranje europskog rekorda na 100m leđno (u malom bazenu) jer sam tim rezultatima pomaknuo granice plivačkog sporta, a ne samo vlastitih okvira. Također, naslov svjetskog vice-prvaka i dva naslova europskog prvaka u velikim bazenima, ali ovaj put zbog vlastite potvrde sposobnosti da ostvarim međunarodni uspjeh i u velikim bazenima.

U akademskom kontekstu, završetak preddiplomskog studija na Berkeleyu, kao i poslijediplomskog studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, predstavljali su mi važne životne trenutke u kojima sam osjećao neku vrstu zadovoljstva ostvarenim.

U profesionalnoj dimenziji, sretan sam što sam nakon sportske karijere našao profesiju kojoj pristupam s jednakom strašću kao dok sam plivao. Trebalo mi je neko vrijeme nakon plivačke karijere da se nađem u drugim „vodama“, ali i to je ubrzo sjelo na svoje mjesto.

U obiteljskom smislu osnivanje obitelji, a to uključuje momente poput ženidbe i rođenje djece, zaokružuje sve ranije dimenzije te mi pruža osjećaj cjelovitosti svrhe i ostvarenja.

Koji su Vam, s druge strane, bili najteži trenutci i najveći izazovi u karijeri?

-Iako sam 4 puta nastupio na Olimpijskim igrama, nisam uspio realizirati svoj puni potencijal na toj razini natjecanja. Na primjer, na Olimpijskim igrama u Sydneyu (2000. godina) imao sam realne šanse osvojiti medalju, ali sam podbacio u finalu gdje sam na kraju osvojio 8. mjesto.

Drugi veliki izazov bio je nakon plivačke karijere, a koja je trajala prilično dugo – do moje 32. godine. Bilo je izazovno izboriti se na tržištu rada. Trebalo je krenuti iz početka, od ulaznih pozicija (namijenjenih studentima) iako sam bio u poznim godinama, te se postupno dokazivati i napredovati prema boljim radnim pozicijama. To je bio podjednako psihološki i fizički izazovno.

Vratimo se na same početke. Kad i kako ste se počeli baviti plivanjem i u kojem trenutku je postalo jasno da su pred Vama velike stvari i rezultati?

-Plivanjem sam se počeo baviti sa 6 godina i to iz više razloga. Kako smo u obitelji imali slučajeve astme liječnik je preporučio plivanje kako bi ojačali pluća. Nadalje, bazen je bio blizu našeg tadašnjeg stana – naime živjeli smo pokraj Doma sportova, pa je bilo i praktično i jednostavno za svakodnevne treninge. Također, iz želje roditelja da savladamo plivanje jer je to životno važna vještina.

Uz veliki angažman roditelja, odnosno posebno veliku ambiciju oca, od najranijih dana imao sam visok postotak dolazaka na treninge. Štoviše, već u dobi od 10 godina sam počeo dolaziti 3 puta tjedno na duple treninge, a to je odmah dalo dobe rezultate. Naime, u „pionirima“ (to je u SFRJ bila prva natjecateljska dobna kategorija – djeca do 10 godina starosti) sam na prvenstvu Hrvatske osvojio 7 zlatnih medalja i oborio jugoslovenski rekord na 100m leđno. Nakon toga više nije bilo gledanja u nazad.

Jeste li ipak, u nekim fazama, imali kriza i loših faza u plivanju i ako da, kako ste se iz njih izvlačili?

-Kada se nečim intenzivno baviš, onda neminovno ima i velikih uspona i velikih padova – jednostavno je sve intenzivno i naglašeno. Stoga je bilo puno kriznih trenutka – od rada sa nekvalitetnim ili zločestim trenerima, do krize rezultata i loših odnosa s drugim plivačima u klubu.

Izvlačio sam se (ili su me izvlačili) na svakakve načine. Tu je prije svega potrebna podrška roditelja (posebice u ranijoj životnoj dobi), a zatim i okruženja – tu važnu ulogu može imati i vodstvo kluba koje utječe na uvjete rada i treniranja. Naime, u jednoj od faza u životu, prije i oko samog ulaska u pubertet, imao sam i lošeg klupskog trenera koji ne samo da nije dobro obavljao svoj posao, već je bio i loša osoba. Osoba koja, ne samo da nas je vrijeđala, već znala i fizički nasrnuti na nas, bilo batinama ili šamarom. U to vrijeme nije bio senzibiliziranja javnosti na takve pojave. Pored toga, u plivačkim rezultatima počeli su me prestizati kolege s ranijim biološkim razvojem, tako da  sam u jednom trenutku čak htio i odustati, plivanje mi jednostavno više nije bilo zabavno. Da nije bilo roditelja vjerojatno bih i odustao. Na kraju je sve dobro završilo jer smo kao grupa plivača poslali pismo upravi kluba o problemima s trenerom i tada smo dobili novog trenera iz Mađarske.  Tu je, u krucijalnom trenutku za cijelu jednu generaciju plivača predsjednik kluba (HAPK Mladost) Gordan Tomas odigrao važnu ulogu. On je kroz svoj dodatni angažman doveo mađarskog trenera i poboljšao i uvjete i odnose u klubu, a svima nama (u toj generaciji) osigurao stepenicu više na našem plivačkom razvoju.

Što biste iz današnje perspektive i sa svim iskustvom koje imate poručili mladim plivačima koji se nađu u krizi zbog stagnacije, loših rezultata, teških treninga…?

-Loš rezultat/neuspjeh trebamo shvatiti kao informaciju da nešto trebamo promijeniti. Naime, dobar rezultat je potvrda proteklog rada, ali nam ne daje informaciju što trebamo drugačije napraviti i kako ćemo napraviti novi iskorak. U drugu ruku, neuspjeh nas prisiljava da se sučimo sa našim slabostima i analiziramo naše nedostatke, te nam daje priliku da otkrijemo potencijale koji nas mogu odvesti na viši nivo.

Moja karijera nije uvijek išla onako kako sam želio, niti sam uvijek mogao pobjeđivati. Bilo je puno situacija kada sam trebao preispitati svoje stavove i način kako sam pristupao treninzima.

Ono što sam naučio je da trebam više uživati u procesu treniranja i malih poboljšanja, bez obzira na krajnji ishod utrka i broj medalja. Uvidio sam da ne mogu utjecati na to da li ću biti prvi, drugi ili peti, jer bi to značilo da trebam predvidjeti kakve će nastupe imati drugi sudionici utrke. Stoga me počelo veseliti ukoliko sam barem malo popravio svoju izvedbu utrke ili rezultat, a ako sam pri tome bio visoko plasiran – tim bolje. Bio je to proces kontinuiranog usavršavanja, a što je zasigurno čest motiv vrhunskih profesionalaca u bilo kojoj profesiji.

Je li za Vašu plivačku priču i uspjeh bio presudan talent i fizičke predispozicije ili pak rad, rad i rad i dobri treninzi? Koji je omjer i savršena kombinacija koja je rezultirala svime što ste postigli?

-Za uspjeh na međunarodnoj razini potrebo je imati „cijeli paket“.

Naime, za biti uspješan na razini Hrvatske vidio sam kroz karijeru pojedince kojima je bilo dovoljno imati samo jedno: biti jako talentiran, pa i uz vrlo malo ozbiljnog rada bili su prvaci Hrvatske; ali bilo je i primjera plivača koji su usprkos limitiranom talentu, ali uz izuzetno puno treninga također bili prvaci Hrvatske u svojim disciplinama. No, ukoliko se želi nešto postići na međunarodnoj sceni, tada dolazite u konkurenciju probranih sportaša (ponajboljih plivača iz svake zemlje) koji imaju i talent i puno treniraju. Tu je žestoka konkurencija, te bez obje dimenzije se na toj razini nema što tražiti.

Štoviše, na međunarodnoj razini sve važniju ulogu ima treća dimenzija – a to je „strast“. Njome se pronalaze i premošćuju preostali mali prostori za poboljšanje i napredak, te se kreira razlika između onih na npr. 20. mjestu i onih koji se bore za medalje. Drugim riječima, strast u kombinaciji s talentom i radom daje dodatnu kvalitetu u seniorskoj međunarodnoj konkurenciji. Pri tome bi rekao da strast ima vrijednost multiplikatora, a što znači da bi formula uspjeha glasila ovako:

                                               uspjeh = (talent + rad )* strast.

Prvi ozbiljniji izazov i vrijeme većeg odustajanja od plivanja kod mladih plivača je srednja škola. U koju ste Vi školu išli i kako ste usklađivali školske i plivačke obveze?

-Išao sam u X Gimnaziju (prirodoslovno-matematički smjer). Iako nisam išao u sportski razred, u suradnji s razrednicom komunicirali smo sa svim profesorima moje sportske obaveze te mi je bilo omogućeno da preskočim 1. jutarnji sat ili odlazim sa zadnjeg popodnevnog sata, a kako bih stigao na drugi plivački trening u danu. Na te druge treninge su me uvijek vozili roditelji, koji su zbog toga morali „bježati“ sa posla. Škola mi je jasno dala do znanja da ne smijem kompromitirati stečeno povjerenje razrednice i profesora jer bi u suprotnom izgubio navedene povlastice. Bio sam odličan/vrlo dobar učenik. Shvatio sam da se puno toga može obaviti uz dobru organizaciju vremena i disciplinu.

U kojem trenutku ste odlučili da ćete na studij u Americi i kako ste se odlučili baš za političku ekonomiju na Berkeleyu? Jeste li već tada znali točno što želite raditi nakon završetka plivačke karijere?

-Da bih ispunio svoj potencijal bio sam uvjeren da se trebam izložiti najboljim trenerima i najjačoj konkurenciji. Takvo okruženje predstavlja ultimativni izazov. Amerika kao globalna supersila posjeduje resurse da okupi najbolje i najkvalitetnije timove u svim društvenim granama, pa tako i u sportu. Stoga sam se tijekom srednje škole zainteresirao za odlazak na neko od američkih sveučilišta. Bilo mi je važno izabrati mjesto koje je podjednako kvalitetno i u akademskom i u sportskom segmentu, a svakako da sam vodio računa i o klimatskim uvjetima.  Tako je na kraju izbor bilo sveučilište University of California, Berkeley. Prije toga bilo je potrebno da pored završenog 4. razreda srednje škole još položim i američku maturu (pod nazivom SAT) te testove engleskog (TOEFL) kako bi me sveučilište prihvatilo.

Nisam odmah znao što ću studirati. Prve 2 godine sam paralelno polagao predmete iz političke ekonomije i građevine, pomalo sam se nadao da ću imati tzv. „double-major“. Međutim, bilo je prenaporno oboje gurati zajedno s plivanjem, pa sam se na kraju odlučio za političku  ekonomiju – ona mi je u tom trenutku davala neke odgovore na aktualna pitanja koja su me okruživala (bile su to ’90-te): političke i ekonomske promjene koje su se događale raspadom Jugoslavije, odnosno cijelog Istočnog bloka.

Kako biste opisali svoju američku fazu i što je ona značila za Vaš plivački i osobni razvoj?

-Bio je to najnaporniji i najintenzivniji dio mog života… Sve što se radio, radilo se puno. Puno učilo, puno treniralo, puno zabavljalo.

Naime, imali smo trening dva puto dnevno – jutarnji trening počinjao je u 5:30 i završavao u 7:45, a popodnevni je trajao od 13:00 do 16:00 sati – a između i navečer smo imali obaveze na fakultetu (predavanja, vježbe i konzultacije). Kao kapetan tima, osim voditi primjerom (što značiti ne propuštati trening i biti prvi u obavljanju zadataka) trebalo je izdvojiti vrijeme za pripremu određenih ekipnih aktivnosti. Za sve je to trebalo puno truda i discipline – ali glavni pokretač u mojem je slučaju bila individualna želja za uspjehom.

Također, puno mi je pomoglo što sam bio dio jedne ekipe koja je kroz sve to zajedno prolazila. Nas je bilo 20-ak u plivačkom timu i svi su bili u istoj situaciji. Stoga na natjecanjima i putovanjima nije bilo nekog ludovanja, svi su se borili s nekim rokovima i obavezama na fakultetu tako da smo u slobodno vrijeme (u zrakoplovu, u pauzama između utrka) bili zaokupljeni tim problemima. Vjerujem da bi bilo puno teže da su se drugi zabavljali i odvlačili mi pažnju – zato je bitno okružiti se ljudima istih ili sličnih interesa i motivacije. Na taj način se međusobno potičete i pomažete.

Koliko su i po čemu američki treninzi bili drugačiji od onih koje ste imali u Hrvatskoj i mislite li da bi postigli iste rezultate i uspjehe da ste ostali Hrvatskoj?

-Ranije sam spomenuo interne čimbenike uspjeha (rad, talent i strast), dok je ključni eksterni čimbenik uspjeha u plivanju trener. Ja sam imao sreću na fakultetu trenirati s dva vrhunska trenera: Nort Thornton i Mike Bottom. Uvjeren sam kako bih s njima napravio rezultat i da smo trenirali u „Africi“. Naime, kvalitetan trener i u lošim uvjetima može uz improvizacije napraviti puno, dok loš ni sa vrhunskim uvjetima ne može ostvariti rezultat.  Štoviše, sportska karijera započinje rano, ali isto tako rano završi te jednostavno plivač nema vremena za učenje samo iz svojih grešaka. U razvojnim fazama sportaša postoje limitirani periodi (engl. window of opportunity) kada se mogu napraviti najbolji podražaji na određene fiziološke i psihološke karakteristike. Stoga je ključno imati dobroga trenera čije znanje i stečeno iskustvo premošćuje prepreke i skraćuje put ka uspjehu.

Druga važna komponenta američkog okruženja je konkurencija na treninzima. U ekipi nas je bilo 20-ak dobrih plivača, skupljenih sa svih strana svijeta te nije bilo treninga kada barem 5-10 plivača nije bilo raspoloženo za totalno utrkivanje. Atmosfera natjecanja bila je stalo prisutna na treninzima.

Koja je Vaša preporuka i savjet mladim plivačima koji razmišljaju i nisu sigurni da li nastaviti studij u Hrvatskoj ili iskoristiti mogućnost i otići u Ameriku?

-Odlazak u Ameriku nije za svakog rješenje, niti bi tamo trebali otići po svaku cijenu. Treba ciljati tamo gdje će plivač biti izložen jakoj konkurenciji i kvalitetnoj akademskoj sredini, a u većini američkih fakulteta to zapravo nije tako.

Možda prije svega, plivač treba procijeniti svoje sportske i akademske ambicije. Puno toga se  može napraviti i u hrvatskim uvjetima. Medicinski i pojedini STEM fakulteti u hrvatskoj mogu parirati prosječnim američkim fakultetima, te ukoliko plivač nema kapacitete da napravi vrhunsku međunarodnu plivačku karijeru (borba za medalje na europskim i svjetskim natjecanjima), ostanak u Hrvatskoj trebala bi biti ozbiljna opcija.

Jedan od ključnih razloga zbog kojega naši plivači odlaze na studij u SAD je puno fleksibilniji sustav i mogućnosti usklađivanja akademskih i plivačkih obveza. U Hrvatskoj to gotovo i ne postoji i vrlo su rijetki plivači koji uspiju paralelno gurati i fakultet i ozbiljno plivanje. Može li se to nekako promijeniti?

-Ima puno sjajnih primjera u Hrvatskoj koji ukazuju kako se može uspješno gurati i fakultet i sport – ali se malo o tome priča. Sportovi koji su jednako zahtjevni kao i plivanje, npr. veslanje i gimnastika, imaju dobre primjere. U moje vrijeme najbolja hrvatska sportska ekipa su bili veslači Siniša i Nikša Skelin, koji su osim osvajanja olimpijskih medalja završili medicinu odnosno elektrotehniku. U današnjoj generaciji imamo najboljeg hrvatskog sportaša Tina Srbića​, svjetskog gimnastičkog prvaka koji je uspješan student Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Drugim riječima može se – ali nema uhodanog sustava, a što zahtjeva puno više individualnog truda i obiteljske organizacije.

U kojem trenutku ste, nakon svih vrhunskih rezultata i svjetskih uspjeha koje ste ostvarili, shvatili ili odlučili da je vrijeme za završiti plivačku karijeru i koliko je to bila teška odluka?

-Imao sam sreću završiti karijeru onda kada sam osjetio da više nisam međunarodno konkurentan – nisam mogao osvajati medalje. Odluka nije došla preko noći – sazrijevala je jedno vrijeme, tako da u danom trenutku nije bilo teško prelomiti. Međutim, sama tranzicija nije bila lagana.

U jednom intervjuu ste izjavili da kraj karijere može donijeti iz svojevrsni PTSP. Kako ste Vi prošli tu tranziciju i koliko je dugo ona trajala?

-Plivanje je bilo veliki dio mog identiteta. Počeo sam plivati dok sam još bio u vrtiću, pa je plivanje bilo dio moje svakodnevnice od kada znam za sebe. Kasnije, sa sportskim uspjesima me i javnost percipirala isključivo kroz prizmu plivanja – jer su me jedino kao takvog i pratili kroz život. Stoga kada sam prestao plivati, za sebe nisam više bio plivač i taj dio svakodnevne realnosti više nije postojao, a za javnost sam još godinama bio isključivo plivač, pa me čak i danas (13 godina od završetka karijere) uglavnom predstave kao bivšeg plivača.  U svakom slučaju, nakon sporta, trebalo je naći neku novu svrhu, strast i mjesto u društvu. Nije se bilo lako „odlijepit“ od ustaljenih internih navika i eksternih percepcija.

Nakon plivačkih voda bacili ste se u one konzultantske… Koliko Vas ta karijera, nakon one plivačke, ispunjava i koje su Vam ambicije i planovi za dalje na profesionalnom planu?

-Trenutna profesionalna karijera me ispunjava i pokušavam u nju ugraditi sve važnije lekcije koje sam stekao tijekom plivačke karijere. Životni stil i pristup obavezama profesionalnog plivača „kopirao“ sam u drugu profesiju. Stoga danas, kao konzultant, jednako kao i kada sam bio sportaš, nemam standardno radno vrijeme, a niti moje razmišljanje o profesionalnim performansama ne ostaje limitirano unutar uredskih zidova. Radim i učim kada god mogu i koliko je god potrebno, pa to bude i kod kuće i tijekom godišnjeg odmora. Naravno, vodim računa da balansiram s obiteljskim obavezama i da ne otkidam previše vremena od obitelji. Međutim to nije jednostavno. Iako nisam samostalni poduzetnik, jednako kao i oni osobno prihvaćam rezultate poslovanja tvrtke u kojoj radim, te nije jednostavno isključiti taj dio razmišljanja niti kada sam doma.

Jedno vrijeme ste bili na čelu HPS-a. Što je najvažnije što ste tamo  napravili i kako gledate na današnji HPS i njihovo djelovanje?

-HPS je ustrojen na način da je na čelu Skupština kao najviše tijelo koje upravljanja Savezom. Zatim postoji Izvršni odbor koji rukovodi radom Saveza, a nakon toga je Predsjednik saveza kao rukovodeća osoba odgovorna za izvršenje odluka Skupštine i Izvršnog odbora. Tu je i Glavni tajnik kao ključni operativac Saveza koji rukovodi radom Ureda. To su čelne, upravljačke funkcije HPS-a. Ja sam u formi volontera obavljao dužnost direktora nacionalnih selekcija/reprezentacija (seniorske i juniorske/mlade) u periodu 2009.-2011., a moje zadaće su, među ostalim, bile izrada i provedba planova priprema i natjecanja svih reprezentacija; u suradnji s Izvršnom odborom osigurati financijska i materijalna sredstva neophodna za realizaciju planova reprezentacija; predlagati sastav nacionalnih plivačkih ekipa; odgovornost Izvršnom odboru za način rada i postignute rezultate; u suradnji sa Izvršnim odborom pripremati sponzorske i druge pakete/ugovore, te redovito komunicirati s medijima i gospodarskim subjektima u cilju promocije plivanja.

Vjerujem da sam korektno izvršavao navedene zadaće. Posebno zahtjevno bilo je osigurati adekvatne resurse za pripreme i nastupe hrvatskih reprezentativaca, a posebice adekvatnu plivačku opremu jer su tada bila aktualna tehnološki napredna plivačka odjela kojih nikada nije bilo dovoljno te su bila izuzetno skupa. Međutim, uspjeli smo osigurati svim reprezentativcima (seniorskim i juniorskim) sve potrebne materijalne i nematerijalne uvjete, a ostvareni su i dobri sportski rezultati.

Hrvatsko plivanje danas rezultatski je puno lošije u odnosu na ono iz Vaših vremena, s nekadašnjih 10-15 olimpijaca spali smo na jednog do dva kvalificirana… Što se događa, u čemu je problem? Je li ponestalo talenata ili se nešto loše i krivo radi? Može li se i kako popraviti ta situacija?

-Talenti su u principu podjednako raspoređeni u svakoj generaciji. Međutim mojoj generaciji, kao i generacijama prije nas, ključni problem bili su infrastrukturni uvjeti koji su dijelom limitirali ispunjenje talenata. Npr. postojalo je samo jedino zatvoreno plivalište u Zagrebu – 25m bazen kod Doma sportova, a na kojemu su trenirale sve dobne skupine dvaju klubova: Medveščaka i Mladosti. Uvjeti u Hrvatskoj su se značajno poboljšali u međuvremenu. Samo u proteklih 10-ak godina izgrađeno je 15 kvalitetnih plivališta diljem hrvatske, a čime su se postavili temelji za proširenje masovnosti plivačkog sporta, ali i osigurali bolji trenažni uvjet za natjecateljske kategorije. Stoga vjerujem da će još više talenata „isplivati“ u godinama koje su pred nama.

Generalno govoreći o razvoju plivača, najčešći izazov uvijek predstavlja tranzicija iz juniorske u seniorsku kategoriju. U juniorima učestalo imamo dobre rezultate dok u seniorskoj konkurenciji gubimo korak sa svjetskim plivanjem. Stoga dio rješenja zasigurno predstavlja kontinuirano ulaganje u razvoj trenerskog kadra. Kao što sam ranije u tekstu spomenuo, oni su ključni nositelji kvalitete vrhunskog plivanja. Klubovi, u suradnji s HPS-om i jedinicama lokalne samouprave, trebaju kontinuirano raditi na unaprjeđenju financijskih i materijalnih uvjeta za trenere, a kako bi privukli, razvijali i zadržali najbolje trenerske talente.

Također, bilo bi korisno ustrojiti neku vrstu nacionalnog plivačkog centra u kojemu bi tijekom većeg dijela sezone zajednički trenirali svi najbolji juniori i seniori, odnosno kako bi se stvorila veća koncentracija kvalitete i konkurentnosti na treninzima. Danas su ponajbolji hrvatski plivači disperzirani po različitim klubovima gdje imaju vrlo limitiranu konkurenciju i motivaciju. Vrhunski rezultati se stvaraju na treninzima na kojima vlada svakodnevna „natjecateljska psihoza“ i konkurencija visokog intenziteta – to je jedini način da se iz-dana-u-dan izvlači maksimum iz sportaša. Ideja o „nacionalnom plivačkom centru“ nije nova, ali nailazi na brojne prepreke. Štoviše, već skoro 2 godine postoji Plivački centar Zagrebačkog plivačkog saveza koji je zamišljen da okuplja najbolje zagrebačke plivače s ciljem boljeg trenažnog procesa, međutim isti nije u potpunosti zaživio. Potrebno je nastaviti poticati klubove i trenere na suradnju u zajedničkim treninzima.

Osim što ste bivši plivač, danas ste u plivanju i u ulozi roditelja plivača. Kakav je osjećaj gledati svoje dijete koja prolazi sve isto što ste i Vi prošli i koliko mu možete pomoći svojim osobnim iskustvima i znanjima? Sluša li sin Vaše savjete?

-Veseli me uloga roditelja koji proaktivno sudjeluje u (plivačkom) razvoju djeteta. Jedan od sinova ima interes za plivanjem i uvijek me traži za savjet, a mene veseli da mu mogu pomoći. Za vrijeme lock-downa svašta samo radili kako bi ostali u formi – od zajedničkih suhih treninga kojima smo zadržali opću kondiciju, ali i spriječili atrofiranje plivačkih mišića simulacijom plivačkih pokreta, do odlaska na male (10m) bazene u privatnim kućama, a kasnije na bazene različitih zagorskih toplica. Podrška i poticaj roditelja je nezamjenjiv (pa čak i krucijalan) u razvoju djece, posebice u kriznim vremenima kada sustav ne funkcionira.

Kako Vam današnje plivanje izgleda iz roditeljske perspektive i koliko se cijeli sustav, način treniranja i čitava situacija razlikuju od one kad ste Vi bili u toj dobi i plivačkoj fazi?

-Dio odgovora sam ranije ponudio, ali generalno mogu zaključiti da danas postoje bolji infrastrukturni uvjeti, više opcija po pitanju izbora klubova/ trenera, dostupnije su informacije o pravilnim plivačkim tehnikama, slaganju treninga i sportskoj prehrani/vitaminizaciji (niz Internet portala, youtube kanala, itd.), postoje brojne mogućnosti globalnog povezivanja s ljudima istih interesa i razmjene specifičnih znanja (društvene mreže, forumi…), itd. Drugim riječima, barijere za uspjeh su značajno manje, samo treba postojati velika volja i motiv.

I na kraju, što biste kao bivši vrhunski plivač poručili svim mladim plivačima, kako najbolje posložiti prioritete i izvući maksimum iz sebe i svojim mogućnosti?

-Kako bi postali uspješni u bilo čemu, potrebno je usvojiti životni stil koji odgovara onome čemu stremimo. To znači da nije dovoljno samo dolaziti na treninge, već je potrebno usvojiti svakodnevne životne navike i ustrojiti okruženje na način da si omogućimo maksimalne uvjete za kvalitetan trening, prehranu, san/oporavak, fizioterapiju, učenje itd. Drugim riječima, nije dovoljno odrađivati 2-3 sata treninga dnevno, već je potrebno pokazati istinsku strast i interes za onim čime se bavimo, aktivno tražiti odgovore i prikupljati informacije, biti profesionalac koji je posložio život stil i navike onom što smatramo vrijednim i želimo postići. Treba preuzeti odgovornost za sebe i svoje rezultate, te proaktivno (zajedno sa roditeljima) sudjelovati u kreiranju svog razvojnog puta.

Koja je poruka za roditelje? Koliko je važna njihova uloga u plivačkoj priči djece i gdje je granica između pomoći i podrške bez koje ne može, a s druge strane pritiska i forsiranja djece?

-Kao što sam ranije rekao, neizmjerno je važna uloga roditelja. To mogu potvrditi iz vlastitog primjera gdje je otac bio maksimalno angažiran u mom plivačkom razvoju.

Kao roditelj teško mogu dati dobar savjet o tome gdje je granica između pozitivne roditeljske pro-aktivnosti i stvaranja pritiska/forsiranja dijeta. To se valjda treba osjetiti – potrebno je provoditi dovoljno vremena s djetetom i puno razgovarati kako bi se razumjeli njegovi/njezini afiniteti i granica između poticaja i pritiska.

 

 

 

 

Izbornik