Dina Levačić: Za preplivati maraton i izdržati 11 sati u ekstremnim uvjetima ključna je jaka glava, a s tim se rađaš ili ne…

Photo: Bruna Kazinoti

Većina ljudi koji plivaju ekstremne maratone su 30+, najviše ih je u 40-ima i 50-ima i za to postoji dobar razlog. Mentalna zrelost i životno iskustvo jednostavno doprinose spremnosti za suočiti se sa svime što preplivavanja nose. No, taj mentalni dio je nešto što imaš od rođenja ili nemaš. Ako imaš, samo se s vremenom razvija, ali ako nemaš teško ćeš se istrenirat da si spreman suočit se s plivanjem u moru do 800m dubine, po noći, okružen morskim psima, morskim lavovima, raznoraznim meduzama, u moru od 13 stupnjeva, uz morsku bolest, valove od 3m i još svašta nešto.

 ‘Plivam zato štovolim i jako želim, plivanje mi omogućuje da ostvarim neke osobne ciljeve i stoga smatram da je vrijedno žrtvovati neka manja zadovoljstava zbog ovoga koje je meni ogromno zadovoljstvo. Jer, zadovoljstvo ne dolazi od lakih stvari. Za biti zadovoljan i sretan u životu treba biti i hrabar, a biti hrabar ne znači ne bojati se ničega, nego znati se suočiti sa vlastitim strahovima’, životni je moto Dine Levačić.

Naša 25-godišnja maratonka proslavila se prije četiri godine kao prva Hrvatica koja je preplivala La Manche i jedna od tek šest maratonaca na svijetu koji su u samo 90 dana uspjeli preplivati tzv Trostruku krunu – tri maratona (20 mostova Manhattana, Catalina-Los Angeles i La Manche) ukupne dužine 114 kilometara. Ukupno, gotovo 30 sati u vodi.

U proteklih desetak godina Dina je preplivala na tisuće i tisuće kilometara svjetskih natjecanja i maratona, uključujući i onaj najduži na svijetu – argentinski Hernandarias Prana, dugačak čak 88 kilometara. Maraton se pliva u muljevitoj rijeci Parani, a Dina ga je sa nepunih 18 godina isplivala za 10:28,29 sati, i osvojila peto mjesto…

Za svoje plivačke podvige osvojila je i čitav niz nagrada i priznanja – od titule sportašice grada Solina, posebne nagrade Hrvatskog olimpijskog odbora, pa do posebnog priznanja grada Los Angelesa za sportski uspjeh, a dodatno impresioniraju i nagrade i zahvalnice za humanitarni rad i djelovanje.

Uz sve to, Dina je upisala i uspješno završila i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, magistra je edukacijske rehabilitacije, trenutno je na dva postdiplomska studija, i radi u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Juraj Bonači’ u Splitu, u odjelu rane intervencije.

Kako sve to uspijeva i balansira, koji su joj daljnji planovi i ciljevi i kako je cijela priča započela…?

-Plivanjem sam se počela baviti s nepunih 5 godina kao priključak starijoj sestri koju su roditelji upisali na plivanje. Moja plivačka karijera u bazenu nije bila prespektakularna, nastupala sam na državnim prvenstvima i nekoliko puta osvajala medalje na državnim prvenstvima u štafetama. No, s 9 godina sam otkrila daljinsko plivanje.

Oduvijek sam zaljubljenik u more i to ljeto sam odlučila da se želim okušat u daljinskom plivanju i tako sam 2005. nastupila na svom prvom maratonu u duljini 2km u Omišu. Poslije tog prvog nastupa jednostavno sam se zaljubila u taj sport. S godinama su kilometri samo rasli, ali za mene je još uvijek najveći gušt kod daljinskog plivanja samo biti u moru i promatrati što se sve događa u njemu. U cijeloj toj priči sam imala i sreću da sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu, tj. da sam naišla na Slavena Šitića. U vrijeme kada sam ja počinjala svoju morsku karijeru on je već na veliko bio usmjeren prema treniranju plivača koji su zainteresirani za daljinsko plivanje, prvenstveno s njegovom kćeri Karlom Šitić. Tako da sam se ja našla na plodnom tlu i još se i poklopilo da se kroz nekoliko godina okupila mala ekipa mojih vršnjaka sa sličnim afinitetima pa su i treninzi i natjecanje bili još zanimljiviji.

Kakva je razlika u treninzima i kako se pripremate za utrke?

-Ključna razlika je u dužini treninga. Za daljinsko plivanje potrebna je značajno veća kilometraža na tjednoj bazi u usporedbi s većinom bazenskih disciplina. Također, poželjno je kada ste u mogućnosti ubaciti i treninge u moru/jezeru jer je neke situacije i scenarije jednostavno nemoguće istrenirati u bazenu. Što se tiče mojih priprema koje su posljednje vrijeme usmjerene prema preplivavanjima tu se pojavljuju još neki specifični elementi s kojima se treba upoznati i sprijateljiti tijekom pripremne faze. Najosnovnije bi bilo plivanje po noći jer je dio preplivavanja vezan za noćne sate dok u većini postoji šansa da se bar dijelom pliva po noći. I to je nešto što se može istrenirati postepeno, ali samo pod uvjetom da je osoba spremna na prvi korak koji bi bio ući u more po noći na skroz sigurnoj lokaciji, jer ako nisi spreman za more oko Marjana nisi sigurno za usred Pacifika. Drugi element koji se isto često pojavljuje je plivanje u hladnim uvjetima. To je isto nešto što se dijelom da istrenirat, ali nije baš jednostavno jer zahtijeva puno upornosti i borbe sa samim sobom.

Kako izgleda Vaša dnevna rutina i prosječan dan?

-S obzirom na sve moje trenutne obaveze svaki dan mi je zapravo različit. Ali svaki dan se sastoji od posla, treninga, predavanja i ostalih obaveza za studije i onda sve ostale popratne životne obaveze i zabave. Ujutro izlazim u 7 ili u 9, sa barem 3 torbe, i vraćam se doma u 19 ili 21.

Znamo da se od plivanja, onog ‘bazenskog’, u Hrvatskoj ne može živjeti – je li situacija bolja u vrhunskom daljinskom plivanju? Imate li kakvu pomoć i financijsku podršku od naših sportskih institucija i države ili sve ovisi o privatnim donacijama i sponzorima?

-Plivači koji su u samom vrhu daljinskog plivanja na svjetskoj razini mogu od toga nekako živjeti, ali naravno uz pretpostavku da imaju određeni broj sponzora, slično kao i u bazenu. Što se mene same tiče, imam dobru suradnju s lokalnom zajednicom, uvijek imam podršku mog KDP Split u kojem god pogledu im mogućnosti dozvoljavaju, no više sportske instance nisu zainteresirane za ovo čime se trenutno bavim s obzirom da se radi o nenatjecateljskom bavljenju sportom. Do 2018. godine sam se oslanjala na osobna sredstva, donacije i lokalnu zajednicu, a od tada imam sreću što sam uspjela ostvariti nekoliko sponzorskih suradnji. Sretna sam što sam trenutno u takvoj situaciji jer mi te suradnje omogućavaju da nastavim prema svom cilju, s obzirom da je maratonsko plivanje (preplivavanja) izuzetno skup hobi, i zahvaljujući tim suradnjama zatvaram financijsku konstrukciju.

Prva ste i jedina Hrvatica koja je preplivala La Manche, otplivali ste maraton oko Manhatna, kanala Catalina…Sve su to ogromne kilometraže i deseci sati u vodi u svakakvim, često ne baš idealnim uvjetima… Opišite nam malo kako to izgleda, čime se ‘zabavljate’ čitavo to vrijeme dok ste sami sa sobom i protiv sebe u vodi, kad je najteže i kako se u tim trenutcima uspijete izvući i motivirati da izdržite do kraja?

-Sva preplivavanja do sad su stvarno bila avantura i priča za sebe sa svakojakim preokretima i iznenađenjima. Nemam baš neki pametan odgovor na pitanje s čime se zabavljam, jer se zapravo svodi na ono što mi u tom trenu padne na pamet. Postoji jako puno varijanti trenutka kada je najteže (morska bolest, hladnoća, bol, umor…), ali zapravo za mene je mehanizam nošenja uvijek isti, a to je postavljanje nekog malog cilja. Kako pijem svakih 15 minuta onda kada mi je zbog nečega teško govorim sama sebi ˝Ajde još samo do idućeg pića˝ i onda je lakše. Što se motivacije tiče, u teškim trenutcima se uvijek sjetim koliko je truda, vremena i svega drugog uloženo i samu sebe pokušavam podignuti s nekim klišejevskim mantrama.

Lani ste nakon više od 11 sati odustali od preplivavanja Sjevernog kanala. Je li taj cilj još uvijek aktualan, hoćete li ponovo pokušati?

-Definitivno. To je boljka koja jednako boli danas kao i na dan preplivavanja. Radi se o gigantu među gigantima i zapravo smatram da zbog toga što nisam uspjela iz prve ću još više cijeniti potencijalni uspjeh u budućnosti. Prvenstveno se želim vratiti da sebi dokažem da ja to mogu i da se jednostavno radilo o lošem danu. U ovim krugovima je poznato da je za uspješno preplivavanje potrebna dobra fizička priprema, dobra organizacija, dobra psihička priprema, ali prije svega sreća i taj ključni element prošle godine nije bio na mojoj strani.

Fizička spremnost ili ‘glava’ – što je ključ uspjeha u daljinskom plivanju i maratonskim podvizima kave Vi poduzimate?

-Kod podviga kakvima se ja bavim glava je definitivni broj jedan. I sad je to onaj zapravo najzanimljiviji i najzeznutiji dio. Većina ljudi koji se ovime bave su 30+ s tim da ih je najviše u 40-ima i 50-ima i za to postoji dobar razlog. Mentalna zrelost i životno iskustvo jednostavno doprinose spremnosti za suočiti se sa svime što preplivavanja nose. Moje osobno mišljenje je i da je na ovako ekstremnoj razini taj mentalni dio nešto što imaš od rođenja ili nemaš. Ako imaš, samo se s vremenom razvija, ali ako nemaš teško ćeš se istrenirat da si spreman suočit se s plivanjem u moru do 800m dubine, po noći, okružen morskim psima, morskim lavovima, raznoraznim meduzama, u moru od 13 stupnjeva, uz morsku bolest, valove od 3m i još svašta nešto.

Koji su Vam krajnji ciljevi i ambicije kad je daljinsko plivanje u pitanju?

-Za sad mi je cilj završiti Ocean 7 preplivavanja od kojih su mi ostala još 3, a za poslije trenutno nemam još definiran cilj, ali vjerojatno će se nešto pojaviti.

Naši uspješni plivači obično koriste priliku i odlaze na studij u Americi. Jeste li Vi razmišljali o studiju izvan Hrvatske? Zašto ste se odlučili na studij u Hrvatskoj?

-U jednom trenutku je postojala i mogućnost odlaska u Ameriku, ali ja sam jednostavno odlučila ostat u Hrvatskoj. U tom trenutku mi je to jednostavno više odgovaralo. Kada to gledam iz današnje perspektive možda mi je malo žao što nisam otišla vani barem za dio školovanja najviše zbog životnog iskustva i upoznavanja drugih kultura. No, drago mi je što sam tu gdje jesam jer volim način života u Hrvatskoj i pogodnosti koje on donosi.

Završili ste Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Kako ste za vrijeme studija uspijevali uskladiti fakultetske i plivačke obveze, koliko ste bili redovni na treninzima?

-U početku studiranja sam malo bila pogubljena s obzirom da sam bila sama u novom gradu, ali kasnije sam sve uspjela uskladiti i dogovoriti sama sa sobom. Imala sam sreću što ovo čime se ja bavim ne zahtijeva izbivanja zbog priprema kao neki drugi sportovi pa nisam imala problema s odlascima na predavanja. Bez obzira na to što mi nije trebalo pravdanje izostanaka, imala sam veliku podršku kako vodstva fakulteta tako i mojih profesora i na tome sam im iznimno zahvalna.

Čime se sada bavite i jeste li zadovoljni kako balansirate između plivanja i posla, postižete li na oba polja maksimalan uspjeh ili nešto ipak pati?

-Zaposlena sam u struci u COO ˝Juraj Bonači˝ u Splitu u odjelu rane intervencije. Uz to sam trenutno sam na postdiplomskom doktorskom studiju pri Medicinskom fakultetu u Splitu i na postdiplomskom specijalističkom studiju pri Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Mislim da trenutno sve uspješno balansiram i da ništa ne pati. Ima dana kada mislim da će se sve urušit ali za sad ih uspješno nadilazim.

Što biste savjetovali mladim plivačima, što je ključno za uspjeti ostati u plivanju i studirati te raditi u Hrvatskoj?

-Mislim da je jako bitna mreža podrške na svim razinama. Roditelji su najčešće najmanji problem što se podrške tiče, ali problemi su dosta veliki u polju odgoja i obrazovanja i kasnije visokom obrazovanju. Tu nažalost nema sustavne podrške nego sve ovisi o dobroj volji pojedinaca i, kao i u svemu, sreći. Nažalost, ja bi im savjetovala da kod biranja studija prevagu ipak odnese onaj koji im omogućava kvalitetan život poslije plivanja, a ne onaj koji im omogućava lakši nastavak bavljenja plivanjem. Ne mora to biti prava odluka za svakoga, ali po mom mišljenju je to bolji put s obzirom na financijsku (ne)sigurnost koju plivanje pruža.

Znamo da ste izuzetno društveno angažirani, te svojim radom i akcijama podižete svijest javnosti o problemima s kojima se susreću djeca i mladi s najtežim tjelesnim invaliditetom, djeca s posebnim potrebama, ali i njihovi roditelji. Kako je došlo do Vašeg angažmana, koliko je povezano s fakultetom koji ste završili?

-Počelo je iz želje da povežem tada za mene buduće zanimanje i dugogodišnji hobi. Najosnovniji cilj svake od tih humanitarnih akcija je bio prikupljanje financijskih sredstava, ali za mene je puno bitnija bila činjenica da su kroz ove akcije udruge koje su bile uključene dobile mogućnost prezentirat tko su i što rade široj javnosti. Drago mi je što je to sada već preraslo u tradicionalni dio proslave Dana Grada Splita, kao i što ove godine nisam plivala sama već uz članove KDP Splita i TK Splita.

I na kraju, kakvi su vam planovi i ambicije za budućnost?

-Za početak je cilj dovršit sve započete projekte na svim poljima, a onda kao i inače nastavit ciljat malo iznad vlastitih mogućnosti i izborit se za ostvarenje istih.

 

 

Izbornik