Ana Sršen: Medalje i svjetska prvenstva su veliki uspjesi na koje sam ponosna, ali nema tog osjećaja kao kad naučiš plivati dijete za koje sva literatura kaže da ne može i nikad neće proplivati…

Naučiti plivati za djecu s teškoćama u razvoju nerijetko je prvi samostalni pokret u životu, dok su izvan vode ovisni o tuđoj pomoći ili ortopedskom pomagalu. Na treningu se djeca druže i sklapaju prijateljstva što je od neprocjenjive važnosti s obzirom da, primjerice, istraživanje sa sveučilišta Windsor kaže da  više od 50% djece s teškoćama u razvoju nemaju prijatelje. Istovremeno, djeca bez poteškoća su dodatno potaknuta i motivirana kada vide koliko truda ulažu djeca s teškoćama u trening. Međusobna motivacija i podrška su nam jako bitni.

 

Ana Sršen najbolji je primjer kako se uz volju, upornost, rad i fokusiranost sve može, pa i onda kad na putu do cilja treba prevladati naizgled nepremostive prepreke i barijere. Njezinu priču svi znamo, kao curici od 13 godina joj je zbog sarkoma amputirana noga, nakon čega je otkrila ljubav za plivanjem i dan po dan na bazenu hobi je prerastao u ozbiljno i profesionalno bavljenje sportom, a Ana Sršen postala naša najpoznatija paraolimpijka. Uz to, pokrenula je i Plivački klub Natator, specijaliziran za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, ali i njihovu integraciju i uključivanje u društvo… S Anom smo razgovarali o njezinim plivačkim počecima, rađanju i razvoju PK Natatora, a naravno da nas je zanimalo i njezino mišljenje o hrvatskom plivanju…

Ana, Vaša plivačka priča krenula je na prilično neobičan način… Koliko ste dugo plivali, koji je Vaš najveći plivački uspjeh i što je plivanje značilo za Vaš osobni razvoj i životni put?

– Kroz plivanje sam ostvarila svoj dječji san da budem plivačica. Plivanje mi je pomoglo da izgradim samopouzdanje pa i da prihvatim svoj invaliditet. Naučilo me predanosti tako da svemu pristupam na taj način. Zahvaljujući plivanju postala sam odvažnija i samosvjesnija.

Kada sam imala 14 godina htjela sam se upisati u plivački klub,  ali su mi rekli da sam prestara i da nemaju iskustva u radu s osobama s invaliditetom, zbog čega sam umjesto u plivačkom klubu plivala svakodnevno po hotelskim bazenima. Na studiju sam se upisala u plivačku sekciju i nakon nastupa na sveučilišnom prvenstvu pozvana sam u ZPK. Trener Pero Kuterovac je prepoznao moju želju za dokazivanjem, vidio da kada svi pucaju pod visokim laktatima da ja dajem najbolje od sebe i ulagao je veliki trud u moj napredak, što nas je zajedno dovelo do najsjajnijih odličja na Mediteranskim igrama, Europskom i Svjetskom prvenstvu i mog prvog svjetskog rekorda, a do medalje na POI u Atlanti me dijelilo samo 2 stotinke sekunde.

2021 sam osjetila da želim raditi s trenericom i tada je počela suradnja s Niziozemkom Marianne Heemmskeerk, osvajačicom srebrne olimpijske medalje 1960. u Rimu i trenerice njemačkih reprezentativki i nizozemskog zlatnog paraolimpijca. Te godine osvojila sam EU medalju, a iduće svjetsku u daljskom plivanju i oborila europski i svjetski rekord u malim i velikim bazenima.  Nakon što sam 4 puta nastupala na Paraolimpijskim igrama, plivačku karijeru sam završila u Pekingu 2008. nepuna 3,5 mjeseca nakon što sam rodila sina.

Koliko uspješno ste balansirali plivačke i akademske obaveze, kako bi opisali tu fazu svog života?

– Iako sam željela biti profesorica kineziologije zbog invaliditeta nisam mogla studirati na KIF-u pa sam upisala biologiju na PMF-u. Prof Boris Volčanšek je znao za tu moju želju pa me je jednog dana nakon treninga odveo na KIF i upoznao me sa studijem za izobrazbu trenera plivanja na kojeg sam se ubrzo upisala i završila ga. Kao studentici iznimno mi je teško bilo uskladiti akademske obaveze na PMF-u i treninge. Sjećam se tog osjećaja kada sam nakon 4 sata vježbi iz analitičke kemije dolazila na trening potpuno iscrpljena…

Kako je došlo do odluke o osnivanju PK Natator i koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli u samom procesu osnivanja i pokretanja kluba?

– Osnivanjem Natatora željeli smo otvoriti vrata u svijet paraplivanja i istovremeno djecu kroz plivanje integrirati s vršnjacima i na taj način ih osnažiti i uključiti u zajednicu. Želja nam je bila i izgraditi sustav za stvaranje vrhunskih paraplivača i pozicionirati Zagreb na kalendar međunarodne paraplivačke organizacije. U svemu smo uspjeli! Nakon skoro 20 godina postojanja nosimo se s istim izazovom, sa sustavom koji ne prepoznaje integraciju u sportu, sportska administracija nas i dalje u oba sustava doživljava kao neželjeno dijete.  Za razliku od našeg sustava, Britanski plivački savez npr dodatno boduje klubove koji imaju vrhunske paraplivače i na svojoj stranici ima istaknute paraplivače: https://www.britishswimming.org/athlete-swimming-profiles/para-swimming-profiles/.

Ulaganje u kontinuirano znanje naših trenera mislim da je jedna od najvećih vrijednosti. Vjerujemo da su znanje, iskustvo i organizacija osnovni preduvjet za sportska i sva druga postignuća.

Izazove stvaramo sami! Zahvalna sam mome stručnom timu da je uvijek spreman odgovoriti na izazove i inovacije koje nastaju u mojoj i njihovim glavama. Divno je imati ljude koji su uz tebe na taj način. Trenutno nam je izazov odraditi naš prvi europski projekt LET’S SWIM – potaknuti socijalnu uključenost djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom kroz plivanje, jačanje kapaciteta stručnog kadra te poticanje djece s teškoćama u razvoju na uključivanje u nastavu TZK, jer su ta djeca nerijetko trajno oslobođena tjelesnog. Projekt provodimo u suradnji s 5 organizacija iz 5 europskih zemalja.

Izazov nam je bio razvijati zajedno nacionalni projekt Treneri velikog srca (2013.-2017.) kada smo zajedno s osiguravajućim društvom Allianz implementirali u 15 mjesta u RH projekt poduke plivanja po Halliwick konceptu koji se provodi u PK Natatoru. Projekt je stvorio temelje za aktivaciju nekoliko paraplivačkih klubova diljem RH. Također je naš partner za ovaj projekt dobio nagradu Udruge poslodavaca, a projekt je dobio nagradu i za PR komunikacije od struke.

Proslava 15 godina Natatora s trenerom Ferdinandom Majorom i perspektivnim plivačima iz kluba

Koliko djece i mladih je već prošlo kroz Vaš klub, a koliko ih trenutno imate i što je najvažnije što postižete sa svojim polaznicima?

– Trenutno u klubu imamo oko 350 članova, a prije korone smo imali oko 450 članova. Najmlađi članovi u programu za bebe imaju 4 mjeseca https://plivanje-malisana.com, a najstariji su veterani.

PK Natator je jedini klub u Hrvatskoj koji organizirano integrira djecu sa i bez teškoća u razvoju, a dvije trećine naših članova su djeca urednog razvoja. Za nas trenere i organizaciju istovremeno je zahtjevno ali i ispunjavajuće raditi na ovaj način. Vjerujemo da djecu podučavamo više od plivanja, da ih potičemo da budu uključiva, da cijene ljude po njihovim postignućima, a ne po onome što ne mogu,  jer ako koristimo preostali svoj potencijal možemo puno postići bez obzira na vlastita ograničenja.

Želja nam je usaditi ljubav prema plivanju i pozitivne navike od najranije dobi. Sretni smo da su neki od naših najmlađih sportaša danas uspješni plivački kadeti, a polaznici poduke plivanja po Halliwick konceptu sudionici EP, SP i paraolimpijskih igara. Baza našeg programa su rano plivanje i poduke plivanja, u budućnosti bismo željeli napraviti što uspješniju tranziciju djece iz tih programa u plivačku školu i da program u PŠ bude istovremeno zabava i poučan, jer jedino tako možemo imati više djece u plivanju.

Kakve su Vam povratne reakcije roditelja i djece – što plivanje znači za djecu i mlade s teškoćama u razvoju?

– Plivanje je najadekvatnija tjelesna aktivnost za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, te potiče socijalnu uključenosti.  U vodi smo svi jednaki! Naučiti plivati za djecu s teškoćama u razvoju nerijetko je prvi samostalni pokret u životu, dok su izvan vode ovisni o tuđoj pomoći ili ortopedskom pomagalu. Na treningu se djeca druže i sklapaju prijateljstva što je od neprocjenjive važnosti s obzirom da, primjerice, istraživanje sa sveučilišta Windsor kaže da  više od 50% djece s teškoćama u razvoju nemaju prijatelje. Istovremeno, djeca bez poteškoća su dodatno potaknuta i motivirana kada vide koliko truda ulažu djeca s teškoćama u trening. Međusobna motivacija i podrška su nam jako bitni.

Roditelji kažu da su sretni što postojimo i što se trudimo razviti potencijale njihove djece.

PK Natator osvajač je brojnih medalja na državnim i međunarodnim natjecanjima – koje biste uspjehe Vi posebno izdvojili, kada ste bili najviše ponosni?

– Često sam ponosna na naše plivače i trenere! Posebni trenuci su kada naučite plivati dijete za koje sva literatura kaže da ne može naučiti plivati; kada propliva dijete nakon 8 godina provedenih u poduci plivanja. Izdvojila bih ponos kada je naša plivačica Sanja Milojević 2011. osvojila medalju na 400 m slobodno na EU prvenstvu u Berlinu 2011.

Nedavno je naša mlada plivačica Marija Badrov isplivala 3 norme za EU seniorsko prvenstvo na koje na žalost nije mogla otići , jer zbog pandemije nije imala priliku napraviti međunarodnu klasifikaciju. Marija je u klub došla kao beba. Vjerujemo da je pred njom i njezinim trenerom Ivanom Perzelom blistava karijera.

Jedan od ključnih razloga zbog kojih mladi plivači odustaju od plivanja je nedostatak vremena, odnosno nemogućnost usklađivanja plivačkih i školskih/fakultetskih obveza… Kako Vi, kao bivša plivačica a danas iz trenerske perspektive, gledate na taj problem i na koji način PK Natator svojim plivačima daje podršku kako bi ipak uspjeli balansirati i što duže, i uz školu i faks, ostati u plivanju?

-Gledajući 20 godina unazad čini mi se da su najbolje uspjeli izbalansirati plivanje s akademskom naobrazbom oni plivači koji su otišli studirati u Ameriku. Mislim da nema boljeg mjesta za uskladiti te 2 obaveze. Plivanje je akademski sport i u tom smjeru potičemo plivače i ohrabrujemo ih na iskorak da pokušaju studirati u Americi. Trenutno se jedna naša plivačica priprema da nastavi obrazovanje u Americi.

Na žalost izgubili smo mnoge plivače zbog akademskih obaveza. Istovremeno plivače koji odluče ostati u RH potičemo da olakšaju studij kroz dobivanje stipendija i upoznavanjem s pravima koje imaju na Sveučilištu kao vrhunski sportaši. U budućem razdoblju razvit ćemo i podstranicu koja se zove dual karijera. Ministarstvo turizma i sporta (prethodno SDUŠ) svake godine objavljuje natječaj za stipendije vrhunskim sportašima. Mislim da je to sjajna prilika za sportaše.

Što biste savjetovali mladim plivačima, što je ključno za uspjeti ostati u plivanju i uspješno završiti školovanje i izgraditi poslovnu karijeru  u Hrvatskoj?

-Otići u Ameriku, završiti studij, steći iskustvo i vratiti se u Hrvatsku.

Koliko ste Vi osobno zadovoljni kako balansirate između poslovnog i privatnog života? Postižete li na oba polja maksimalan uspjeh ili nešto ipak pati?

-Naravno da uvijek nešto pati. S jedne strane divno je da imam mogućnost isplanirati radni dan i privatni život, ali s druge strane vođenje plivačkog kluba i obveze sportskog dužnosnika (dopredsjednica sam HPO-a) i ostale volonterske dužnosti zahtijevaju od mene mnoge radne vikende, nekad rad od zore, izbivanja od obitelji zbog putovanja, i sl. Zahvaljujem mojoj obitelji što sve to ponosi.

Kako izgleda Vaš prosječni radni dan, čime se bavite osim PK Natatorom?

-Radni dan počinje u 7:15 kada djeca odu u školu i traje do 20:00 kada im završe aktivnosti. U međuvremenu nađem vremena za vježbanje i plivanje nekoliko puta tjedno i kuhanje klincima.

Na kraju, kako gledate na hrvatsko plivanje danas? Evidentno je da smo rezultatski puno lošiji nego nekada kad smo, primjerice, imali po 15 plivača na OI a na ove će tek dvojica… Može li se tu postaviti neka točna dijagnoza i terapija? U čemu je problem i što bi trebalo napraviti da se popravimo i da iz prilično dobre baze i mlađih uzrasta uspijemo ponovo stvoriti i jaku seniorsku reprezentaciju?

– Uspjeh mladih jadranaša i njihovog trenera su fenomenalni. U hrvatskom  plivanju rijetko tko pliva 400 m a kamoli 800 i 1500 m. Kada u Hrvatskoj plivač pliva duže od 400 m, nisi normala.

Imala sam čast i zadovoljstvo biti dio uspješne plivačke generacije s kraja devedesetih i početka novog milenija, nekoliko puta sam bila sa svim tim plivačima na ljetnim pripremama u Rijeci u organizaciji PK Primorje  i visinskim pripremama u Siera Nevadi u organizaciji HPS-a. Bilo je to za mene najstimulativnije moguće okruženje koje te potiče da daš samo najbolje od sebe. Vizionari iz PK Primorje su tada okupili skoro sve najbolje hrvatske plivače i pružili im najbolje moguće uvjete i trenera Bobeva.

Vjerujem da je ulaganje u znanje trenera te dobra organizacija kluba (sinergija podrške JLSL , Saveza, krovne organizacije) najbitnija za dugoročni razvoj. Mislim da plivanje ima neiskorišteni potencijal baze koja će postati veća u trenutku kada svi klubovi budu radili poduke plivanja, jer su klubovi najzainteresiraniji dionici za zadržavanje djece u plivačkom sportu. Mislim da su djeca već u dobi od 5-6 godina spremna naučiti plivati te da je učenje plivanja u 2-3 razredu osnovne škole prekasno. S organiziranom podukom treba početi još u vrtiću i omogućiti sate plivanja kroz sve razrede OŠ.

 

 

 

Izbornik